Informatička slikovnica

Priča koja slijedi opisuje kako je nastao elektronički udžbenik 'Informatička abeceda'. Navedeni elektronički udžbenik nastao je na osnovu sadržaja tiskane verzije - nastavne skripte iz 1988. godine, i u samom početku dio sadržaja tiskane verzije pretvoren je u HTML dokumente koji su bili je dio osobnih stranica ISP-a kojeg je autor koristio za spajanje na Internet. Sadržaj se zvao 'Informatička slikovnica', ubrzo 'seli' na sjedište Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu, na kojem su dopunjen i proširen, te su potom stranice premještene na adresu koja je sadržavala stranicu koju upravo čitate, a koja je bila dio IZHR projekta (Internet Znanje Hrvatske) WMD-a, kojemu je osnovna osobitost besplatna ponuda poslužiteljskih resursa u sastavu WMD (WEB hosting - WEB marketing - WEB design). Povećanje prometa i broja posjetitelja uvjetovalo je pronalaženje drugog rješenja, bržeg poslužitelja i proširenja mogućih usluga, što je ostvareno prvotno uz pomoć WMD-a kao posrednika za najam poslužitelja (WEB-hosting) u inozemstvu, te konačno uz MAYDATA-KNOX data-centar lociran u Hrvatskoj.

Tako je INFORMATIČKA ABECEDA dobila svoje konačno sjedište na adresi:

' https://informatika.buzdo.com/ '

kao pod-domena u sastavu sjedišta 'buzdo.com' koje se opslužje posredstvom zakupa poslužitelja u MAYDATA-KNOX data-centru, koji je udomio njene stranice i brine se da budu neprekidno raspoložive.

Dosta godina nakon toga izrađena je i verzija na engleskom jeziku u zasebnoj pod-domeni:

' https://informatics.buzdo.com/ '

Osim navedenog, naknadno je urađeno sve potrebno da stranice budu 'mobilno kompatibilne', te zaštićene SSL protokolom (HTTPS). Uz to sadžaji sjedišta na zakupljenom poslužitelju u stranom data-centru (SoftLayer), prebačeni su na prilično brz, pouzdan, profesionalan i jeftiniji HRVATSKI data-centar 'Tier3' klase u Jastrebarskom. Glede povećanja brzine čitanja sadržaja stranica sve slike spremljene su u WEBP formatu, a video sadržaji u WEBM formatu. Slike i video sadržaji prema veličini datoteke su i do 70% manje u odnosu na ostale formate.

Da bi objasnio nastanak ovih stranica moram se vratiti malo u povijest. Tamo negdje u prošlom stoljeću, 1971. godine, nakon uspješno položene mature u tehničkoj školi, smjer EOSS (u to doba moglo se je na maturi i 'okinit'), mlad, čupav - hipi generacija, kao novopečeni student Elektrotehničkog fakulteta Split (današnji FESB) pri Sveučilištu u Zagrebu, imao sam čast slušati predmet 'Elektronička računala' u prvom semestru studija, u trajanju od 2 sata predavanja i 1 sat vježbi kod prof. Žepića. Moram priznat da mi je to sve tada izgledalo vrlo komično. Tim više što su u srednjoj školi tek stidljivo spomenuti nekakvi ROBOTI, kao naučna fantastika. Istina bilo je nešto AUTOMATIKE, ali u smislu elektromehaničkih sustava. Na Fakultetu smo kao učili programiranje (tabla i kreda), a ja nisam znao kako napravit program za zadatak otprilike ovakav:

Slika 1. Zbroj brojeva.

Ne sjećam se više koji je programski jezik (jezički procesor) bio u pitanju, ali je činjenica da nisam znao ni kako to protumačiti klasičnom matematikom. Eto, ja sam još uvijek živi dokaz kako 'dobro' su nas učili matematiku. 'Profu' sam pitao što bi ja tu trebao radit i on mi je na komad papira to skicirao. Pošto mi i dalje nije bilo jasno, to sam uredno prepisao i za dva tjedna došao kod njega, pokazao mu to i rekao da ne znam što bi dalje i on je to završio umjesto mene (molim da mi izvini, ali student je uvijek student ma što mi govorili o tom). Gotovo rezultat trebalo je odnijet u računski centar jedne građevinske tvrtke, s kojom je bilo dogovoreno da njihovo osoblje izbuši kartice, sve pregleda i da konačno programer da ocjenu. Kako bilo da bilo, rezultat je bio prolazan i dobih u indeks 'zlatnu duju'.

Tek u VI semestru vrlo kvalitetna 'Teorija informacija' s 3 sata predavanja i 2 sata vježbi prof. Koste Ugrinovića daje pravu sliku o impulsima i o tome što oni znače uz pravi stručni začin u predmetu 'Impulsni sklopovi' prof. Petra Slapničara. (svaka čast i njihovim asistentima, Srđan Ivanišević ostao mi je u vrlo lijepom sjećanju). Kad sam diplomirao 1977. godine nisam ni sanjao da će mi ta šašava bušena kartica ikad u životu trebati. Ruku na srce i nije mi trebala.

E sad, po diplomi treba naći posao. U tu svrhu služi VIP*, a ako to ne pomaže onda NaVIP**. Kako nisam imao ni jedno ni drugo, prijavim se 1978. godine u vojsku i zaposlim tamo gdje su me oni poslali - u Zadar. Moram priznat da mi je uz Split to nalipši grad kojeg sam vidio, mnoštvo dobroga svita što se ne može zaboravit. Postadoh i kum (Nediljku Ražovu - Zemunik Gornji). A što se tiče posla? Počelo je ovako: ' Ti si mlad inženjer, radit ćeš na održavanju KUB-M sustava (SAM-6 po anglosaksonskoj terminologiji - Surface-to-Air Missile) i ideš na tečaj koji je upravo počeo i mi očekujemo ... '. To je famozni protuzračni raketni sustav zemlja-zrak koji je u jednoj svojoj varijanti srušio američki špijunski avion U-2 (pilot Gary Powers) dok se bahatio preko bivšeg SSSR-a. Sustav je preteča serije vrlo učinkovitog dalekometnog SAM sustava S-300, također ruskog porijekla, razvijanog 70' i 80' godina kao odgovor na američki sustav 'Patriot', od kojeg je jedan dio svojevremeno bio vrlo popularan kod Hrvata.

I tu su počele moje muke. Prva što ne znam ruski. Tečaj je trajao pola godine svaki dan po 6 sati. Logički sklopovi, po ruskoj literaturi nazvani 'ključevi', električne sheme na voštanom platnu velike kao plahta (ozbiljno) sa simbolima veličine kutije cigareta***, da je vidljivo izdaleka i otporno na kišu, mnoštvo minijaturnih vakuumskih cijevi ne većih od pikavca, koje su radile na 24 V anodnog napona i ponešto tranzistora veličine fažola. Sustav je sam po sebi bio interesantan. Sastojao se je od sprege osmatračkog i visinskog radara, koji su podatke slali centralnom računalu teškom nekoliko tona, smještenom na poprilično velikom kamionu. Na CRT zaslonu u sklopu računala prenosila se je slika radara i dva klika po točki koja se kreće daju podatke u kojem smjeru zrakoplov leti i kojom brzinom. Uz podatak o visini sve je tu. Nešto slično mišu služilo je za ovu operaciju i to je jedini dio sličan današnjim računalnim uređajima. Pojedini podaci slali su se odgovarajućem nišanskom radaru, koji bi potom pretražio područje koje mu je 'isporučeno', te kad bi našao i obradio cilj uz pomoć svog računala, poslao bi podatke najpovoljnije postavljenom lanseru putem usmjerenog radio-signala u centimetarskom području (mala okrugla antena veličine oraha - vidi vraga to se nije učilo u školi). Lanser bi potom svoj eksplozivni balvan uputio u presretanje (ne lovljenje kao u filmu) prema zrakoplovu. Bitno je navesti da raketa nije nužno pogađala zrakoplov, već bi 'pukla' blizu njega i uništila ga ili oštetila gelerima, slično kao što to rade protiv-zrakoplovni topovi s granatama koje imaju blizinski upaljač. Evo par slika kao je to izgledalo:

Slika 2. Osmatrački radar, nišanski radar i raketni lanser.

Gotovo svi imali su ugrađene naftne turbine kao pogon za generatore struje, ili su vukli dizelski agregat u prikolici, a sve je bilo sklopivo i rasklopivo za 5-30 minuta, sad te ima sad te nema, čista igra lovice. Ovo dobro funkcionira čak i danas. Valovod do antene imao je pozlaćenu unutrašnjost (to smo učili), i bocu čistog komprimiranog zraka kojoj je zadaća bila da drži valovod pod malim pritiskom kako u njega ne bi ušla vlaga (to nismo ni čuli u nastavi). A CRT? Nije bio od računala, nego je prikazivao radarsku sliku područja kojeg osmatra u promjeru preko 100 km. Radar je imao mogućnost neprikazivanja stalnih odraza, kao kopneni odrazi, pomoću mehanizma za 'selekciju pokretnih ciljeva', te ako se raspon brzina promatranih ciljeva 'ispravno' podesi mogla se je analizirati oblačnost okoliša. Idealno za uvid u vremensku situaciju pred večernji izlazak. Računalo je imalo svoj 'CRT' od tridesetak lampica koje se neprestano treperile prema DIGITALNIM zapisima (to čudo od računala dizajnirano je negdje oko 1965. godine).

E taj digitalni 'pokazivač' dobro je utemeljio sva moja znanja o binarnom brojevnom sustavu. Zbog njega sam gotovo zamrzio računalo. Naime, svaka od lampica predstavljala je jednu od znamenki binarnog brojevnog sustava, te kad bi računalo stalo, one koje svijetle se 'pikaju' a druge ne. Sad se lijepo izračuna dekadni ekvivalent tom binarnom broju, uzme MANUAL od par stotina stranica, pronađe sadržaj i pripadni mu opis manifestacije. Od tri računa jedan do dva bi uvijek ispala krivo (?!!>@#$%<?), te umjesto u 'dnevni boravak' odete u 'zahod' ili tako već nekako. Svakom sustavu pripadao je pun sanduk opsežne literature, kao gusarska škrinja puna zlata. Dakle, kartica s bušenim rupicama bila je već zastarjela tehnologija, barem u vojnoj primjeni. Na svu sreću druženje s ovim sustavom trajalo je svega tri godine kada sam počeo raditi u Splitu u srednjoj vojnoj školi i akademiji kao nastavnik. Tu se je na čudan način nastavila moja 'informatička karijera'.

Po završetku andragoško-pedagoškog osposobljavanja, što u načelu prođu svi nastavnici, predavači i profesori na svim školskim i sveučilišnim ustanovama, uredno sam predavao telekomunikacijske sustave, elektroničke sklopove i povremeno opću elektroniku, dok nekom nije palo na pamet da u škole treba uvesti INFORMATIKU. Naziv se je već znanstveno iskristalizirao, ali ga treba provesti u praksi. E to je već problem jer na tome treba raditi. Kako sam brljao nešto na računalu ZX Spectrum dopremljenim u školu u svrhu ispomoći u nastavnom procesu, jedan dan šef me pozove i kaže nešto kao: ' Čuješ mali, ti si već nešto radio s ovim računalom, a imaš i praktičnog iskustva iz Zadra, izradi nastavni plan i program za Informatiku i pripremi nastavu ... ' (!!>@##&$$$%>>??). Nema se kud, ali nitko ništa ne zna, nemaš koga pitat, nema knjiga, Internet da ne spominjem a časopisi su nešto stidljivo brljali. Jedini 'pametan' izvor bile su DEC-ove knjige i upute pristigle uz njihova računala i sustav.

Nekako u to doba uplovio sam u bračne vode s lijepom crvenokosom 'mačkom', i dobio dvije predivne kćerkice. U pripremi nastave nastali su prvi rukopisi i po završetku, prema mom mišljenju očajne uvodne nastavne godine, iako sam se zakleo da nikad neću biti 'profa' kakve sam ja u većini slučajeva imao. Na osnovu nastalih rukopisa i algoritma izvođenja svakog nastavnog sata nastala je 1988. godine prva tiskana verzija 'Informatičke abecede' kao skripta pod naslovom INFORMATIKA. Napisana u programskoj potpori WordStar, uređivaču teksta kojemu još danas sliče poneki editori u Unix okruženju. Crna pozadina na zaslonu CRT-a i zelena slova bila su glavno obilježje PC sustava na kojem se je skripta kreirana (kao na slici 4), a većina slika bila je sastavljena od ASCII karaktera, koji su poslije 'ručno' popunjeni dok su složenije slike nacrtane posebno i 'zalijepljene' na pripadno mjesto na stranicama pripravljenim za tisak. Veliki doprinos u stvaranju skripte imala je Danka Bilankov dipl.ing. kao glavni suradnik i recenzent a nadasve kao moralna potpora.

Slika 3. Računala 'porodične' generacije ZX Spectrum i Amiga 1200.

Nije mali Spectrum (gumica) bio loš. Svaki od karaktera mogao se je predefinirati u uspješnu ikonu i na njemu sam izradio simulaciju prolaska elektrona kroz P-N spoj, što je u ono doba bilo 'cool'. Uštedi sate pisanja po tabli kredom ili 'foliranja'. Sredinom 80' godina uvode se u škole računala Iskra-Delta Partner, s operativnim sustavom CP/M koji je omogućavao dvoslojni prikaz na zaslonu monitora, jedan sloj za tekst a drugi za grafiku. Nije bilo u bojama, ali dalo se je lijepo simulirati spektar FM signala i sve ostalo što je imalo veze s matematikom i grafovima. CP/M operativni sustav opisan je u prvoj tiskanoj verziji 'Informatičke abecede'. Slika 4 lijevo, prikazuje jedno od računala Partner. Vidljiva je disketna jedinica od 5.25" i signalna 'lampica' tvrdog diska od 10 MB. Pristižu i prva PC računala. PC se sa svojim operativnim sustavom PC-DOS i nije bio nešto osobito, loša kopija CP/M-a. Na slici 4 desno, prikazana je jedna od verzija IBM PC-AT računala koje su se u to doba koristile.

Zaraza je već prisutna, kupuje se kućno računalo Commodore 128, potom Commodore Amiga 500 i nakon toga Commodore Amiga 1200. Ova potanja imala je prihvatljivu grafiku u boji koju PC nije mogao ni sanjati. Znala je 'slušati zapovijedi' tipa SHUTDOWN po kojoj bi se uredno ugasila, a naučio sam je govoriti i hrvatski. Skoro savršeno izdiktirala bi napisani tekst. A sve s 8 bit-nim A/D/A pretvaračem. Nije bilo nužno imati monitor, jer je mogla koristiti TV uređaj. Mala preinaka TV-a i jedan dodatni priključak za RGBY signal čine čudo u pogledu kvalitete slike. Jezgra operativnog sustava u ROM-u čini je brzom. Crta i piše, a djeca se guštaju igrat. PC ima neki 'Tetris' načinjen od ASCII znakova. Što se tiće korištenja mreže, to je doba B.B.S. komunikacija koje su tada dominirale ovim prostorima.

E potom izbija rat. Dugogodišnje aktivno sudjelovanje u sastavu HV kao branitelja, ostavilo je svoje razorne tragove, fizičke, psihičke i informatičke. Gledano iz sadašnje perspektive - biti vojnik je najgluplji i najbudalastiji mogući posao što ga čovjek može obavljati, uz veliku cijenu koju će kad-tad nedvojbeno platiti, iako se moguće mora braniti jer nema izbora. Nije uopće relevantno čije je vojske pripadnik. Rat se ne može preboljeti, prati te zauvijek ako preživiš. Proizvod je bezumne politike 'velikih vođa', u pravilu poremećenih osoba, i jedna ogromna nesreća za sve direktne i indirektne sudionike u njemu. Razorno ludilo u kojem je sve ružno, izopačeno i okrutno, nema ničeg svetog, časnog, ljudskog, moralnog, poštenog, korisnog niti lijepog, osim za primitivne i zaostale umove koji su ga započeli i podržavali u ime 'probitka' te 'uzvišenih' i 'plemenitih' ciljeva i 'povijesnih stremljenja', kao i za bitange, lopove, kriminalce, prevarante, mešetare, švercere, đilkoše i profitere kojima se ionako primarni interes nije promijenio, a etičnost i moral ostali su jednako jadni kao i prije ali dobro skriveni u formi jeftinog domoljublja. Zar je bit domoljublja briga samo za sebe i svoj probitak? Ni za velike 'prosvijetljene' patriote, kršćane i branitelje iz birtije također se nije promijenilo gotovo ništa, ali za smrtnike kao ja, nakon rata više ništa nije bilo isto. Rat je najgluplja ljudska civilizacijska tekovina. U svojoj srži rat je organizirano ubijanje. Bog i Hrvati? Ma kako Bog može podržavati bilo koju budaletinu rata? Dao Bog da su ga između sebe junački vodili samo oni koji su ga i 'dogovorili'.

I što sad poduzeti nakon svih proživljenih i novonastalih aktualnih sumornih 'cirkusijada', jer Hrvatska još ni približno nije 'demokratska i pravna država onakva kakvu su sanjali i za koju se borili hrvatski branitelji', već država sazdana od dinastija, bogata povlaštenima i podobnima, ali i prepuna siromašnih, ojađenih, ogorčenih, klonulih duhom i bez dostojanstva, u kojoj je kaos u skoro svakom segmentu djelatnosti u kojima sve izmiče kontroli, amnestira bezakonje i kriminal bilo koje vrste i prevladava pakost i zlo kao i opći pad morala, i onog kršćanskog dakako, na uštrb poštenju, poštovanju, uvažavanju i dobroti? I što će od nje ostati kad je dosanjamo? Jeli živjeti u Hrvatskoj znači 'proćerdat život'; živeći u prezaduženoj državi mutnih rabota, manipulacije, javašluka i grabeža, sa sve manje poštenja, poštivanja i međusobnog uvažavanja, gurnutoj u ralje nacionalizma, netolerancije, netrpeljivosti, mržnje, nasilja, zloće i ustaštva te potpuno izglodanoj u besramnoj i kriminalnoj privatizaciji i otimačini do mjere da gotovo tone u mulju; očekujući starost kao perspektivni sakupljač plastičnih boca po kontejnerima?

Ako 'zaboravimo' sve ustaške, četničke, partizanske i slične likove, nakon drugog svjetskog rata bivša SFRJ gotovo cijela je bila poljoprivredno orijentirana zemlja prepuna malih gospodarstava, vrlo slabih prometnih veza i gotovo bez ikakve industrije i proizvodnje. Pred 'Domovinski rat' bila je koliko-toliko stabilna država s razvijenom vlastitom industrijom, vlastitom proizvodnjom i izvozom. Sada, već godinama u slobodi, konačno dočekanoj nakon 'stoljeća sedmog', skoro da je tamo gdje je bila i 46' godine. Netko je za to kriv. Netko je počinio VELEIZDAJU moje domovine. Imamo Hrvatsku? Pape moj, rasprodana je, opljačkana, očerupana, opustošena i devastirana moja domovina. Pretvorena je u 'Životinjsku farmu'. Ti nisi sigurno kriv za to, nisam ni ja, ali je možda odgovoran 'Gospodar Tame' koji se oblikovao u one koji nas 'vode' u naizgled pravnoj državi u koju se toliko zaklinju i sad gušta u nastalom cirkusu držeći ruku na srcu, pjeva domoljubne pjesme i krepaje od smija. No, ne treba sve tako crno promatrati. Tekovine rata su svetinje; bivši kriminalci, prevaranti i lopovi ili njihova djeca postadoše bogati i cijenjeni građani, i što su više bili 'proganjani' tim više su bolje 'hrvatine' i 'vitezovi'; elita. 'Obični' ljudi sve su otuđeniji i polako postaju bezosjećajni robovi besparice. A znanja koja se mogu steći samo u vojsci tijekom rata, kao kako ubijati i postati veliki kvalitetni gad, neprocjenjiva su.

Glede struke, izlazi časopis BUG (prosinac 1992. godine), pravo osvježenje na turobnoj domaćoj informatičkoj sceni, ali ga se nije imalo vremena čitati. U međuvremenu u obitelji se je udomaćila Commodore Amiga 1200, unaprijeđena verzija prve 'prijateljice' koja je PC posramila po svim elementima (16 miliona boja, 24 bit-a). Nije bilo TV studija koji nije koristio barem jednu od inačica ovog, po meni, vrlo uspješnog računala. No firma je ubrzo propala zbog loše poslovne politike, a 'Amiga technology' je otkupljena za lijepe pare i metnuta u ladicu, za stalno. Kupio ju je tada jedan od velikih proizvođača IBM PC kompatibilnih računala. Savršen način eliminiranja konkurencije.
Ovo me podsjetilo na film 'Pirati silicijske doline' (Pirates of Silicon Valley) koji opisuje nastanak i razvoj firmi Apple i Microsoft, gdje u završnim scenama filma Steave Jobs kaže Billu Gatesu - 'Bolji smo od Vas!', a ovaj njemu - 'Ti ništa ne kužiš Steave? To uopće nije bitno!'. I nije ako imaš proizvod koji se dobro prodaje pa taman ne valjao ništa. Ipak, treba priznati da je Apple uvijek imao procesore za klasu bolje od PC-a i da su veliku pažnju posvećivali kvaliteti ugrađenih komponenti.

Povratak u svijet informatike biva mučan. Tehnologija je drastično zagrabila naprijed, o novim tehnologijama ne znam ništa, a posljedice rata čine svoje. Uz svestranu i nesebičnu pomoć cura i dečki iz firme 'SWING Informatika', vraćam se u igru ali kao pomoćni igrač. Gazda je bio prava faca, ne kao ovi današnji poduzetnici. Osiguran topli obrok, pristojna primanja, plaćeni svi troškovi vezani uz posao, redovita plaća i uplata za socijalno i drugo. I još smo svi zajedno išli na ručak u obližnji restorančić; za nevirovat! Tada je 'igrao' Novell-NetWare kao poslovni mrežni sustav, a Windowsi 95 tek su krčili put sadašnjim verzijama. Nastaju nove zabilješke u 'radnoj bilježnici' kao što je tvrdi disk nezamjenjiva dopuna radnoj memoriji.

Slika 4. Poslovna osobna računala Iskra-Delta Partner i IBM PC-AT.

Po mom skromnom mišljenju PC je jedna obična kanta, s vremenom dovedena do nečeg prihvatljivog. Dolaskom na Fakultet početkom 1999. godine mijenjam fah, postajem 'sistem-inženjer', ne baš dobar ali prihvatljiv. Čitati i učiti ne nedostaje, ali treba sve pisat jer radna memorija nije baš u formi. Stidljiva pojava Interneta pomaže ali i košta. I još ukućani 'grintaju' jer je telefon okupiran. Treba 'tuć faturete'. Mali povratak u nastavu (van radnog vremena, naravno) traži daljnji angažman, obitelj udomljuje jedan PC nakon otkaza 'prijateljice' uslijed naponskog udara, svi rukopisi sadržajno se nadopunjuju i prebacuju s ISP-ovih osobnih stranica autora, na web ustanove kako bi bili raspoloživi studentima (već sam spomenuo da sam se zakleo da neću bit loš 'profa'). Uz puno zbilje i malo šale nakupilo se je poprilično toga, da bi jednog dana sve 'odselilo' s poslužitelja ustanove, nadopunilo se i postalo prepoznatljivo preko svoje domene. Moj dojam je da spomenuti e-udžbenik čitateljima koristi; u tu svrhu je i pisan. No stranice treba dalje nadograđivati, što traži vremena, sredstava i pameti, te je budućnost ovog 'službenog' sjedišta upitna.

Kako bilo da bilo, od siječnja 2007. godine domena je tu, ime joj opisuje trenutnog vlasnika, koji se toplo nada da će Vam štovani čitatelji postavljeni materijali pomoći u svladavanju svakodnevnih školskih ili nekih drugih briga. Nema osobite zaštite te za osobne potrebe kopirajte i tiskajte kako želite, bit će mi zadovoljstvo. U protivnom barem navedite izvor. Svaka vaša sugestija je dobrodošla, a što će biti i kako će se dalje sve zamišljeno odvijati pokazati će vrijeme. Moj savjet Vama je: surfajte Internetom, učite i postanite 'maheri' jer je znanje jedino što ćete moći skupo prodati. Nije da ih reklamiram, ali ECDL (Europen Computer Driving Licence), CCNA (Cisco Certified Network Associate), CCNP (Cisco Certified Network Profession), MCTS (Microsoft Certified Technology Specialist) i LPIC (Linux Professional Institute Certification) raspoloživi su u za studente i učenike s vrlo prihvatljivim popustima. Ne treba živjeti u zabludi, svako doškolovanje bilo koje vrste donosi više mogućnosti za zaposlenje i pristojan život. Uz nešto od toga dobro je imati dva strana jezika u malom prstu. Iskoristite priliku dok je još imate!

Dakle, cijeloživotno doškolovanje (whole life additional education) postaje realnost, a ako ste dovoljno dugo u tome možete dobiti i neko neobično priznanje, kao GEEK certifikat:

VIP * - veza i poznanstvo NaVIP ** - naročita veza i poznanstvo Cigareta *** - sredstvo koje dokazano šteti zdravlju, ali ga država (čitaj vlada) uporno prodaje u lijepim pakovanjima, najčešće odmah povrh glave blagajnice u samoposluzi ili u trafici, iz više razloga: Treba joj love da može opslužit tekuće poslove i dugove koje je napravila. Stoga je cigarete dopušteno prodavati ali ne i švercati, jer se tako štiti domaći proizvod, odnosno porez. Treba uništiti čovjekovo zdravlje da nedaj bog dočeka mirovinu, jer tko će mu je plaćat. Dobar rak pluća je dobar rak pluća ma koliko mi šutjeli o tome. Ne treba brinut za liječenje, jer je uredila da se ionako sve plaća, pa opet ima koristi (po tko zna koji put), osobito za lijekove koji nisu na listi HZZO-a. Trend je da se pacijentu naplati sve što se može bez obzira pokriva li uslugu HZZO ili ne. Tako će pušači sami sebi morat platit pregled pluća i EKG. Treba dimit na javnim mjestima, osobito gdje je zabranjeno, jer ćete platit kaznu i tako pomažete napaćenoj državi. Svi ostali razlozi zbog kojih treba dimit kako bi se pomoglo napaćenoj državi (da ne bi bilo zabune, ja joj po svi navedenim elementima pomažem). Službeno je od 07.11.2008. u svim javnim institucijama zabranjeno pušenje osim u ludarama. U ludarama je pušenje dozvoljeno, a država nam je pravo ludilo!! Zašto je onda zabranjeno pušit!?
Iako će bit love veliko pitanje je hoćete li Vi imat love za platiti svoje školovanje. A pitanje je što i koliko ćete naučiti za lovu koju ste dali.